E pa ne mogu sakriti osmjeh sa lica otkako su najurili papu sa tog talijanskog sveučilišta! Ne, pogrešno je misliti da to ima veze s mojim ateizmom, još je više pogrešno misliti da to ima veze sa mojim neskrivenim simpatijama prema svakom otporu studenata prema bilo kome i bilo čemu…

Ovdje se radi isključivo o tome da se pokazuje kako u zapadnome svijetu još uvijek ima onih koji znaju i mogu i hoće, a bome i usude se misliti svojom glavom. Za razliku od Hrvatske!

Nije tu bitno tko je u pravu, uopće to nije poanta ovoga teksta. Iako, zašto to ne bih rekao, svatko iole obrazovan to jako dobro zna i razumije!

Bitno je da se to mišljenje može izreći!

Pokušavam zamisliti što bi bilo da je tako nešto pokušano u Hrvatskoj… i nailazim na prepreku već u zamišljanju. Takvo što po definiciji nije moguće u Hrvatskoj! Barem ne danas! Da je papa htio doći na sam PMF i to baš na katedru fizike, nema tog profesora koji bi znanstvene razloge pretpostavio ulizivačko-prašnjavim dodvoravanjima svima i svemu, prvenstveno šansi da se uslika s papom i trofejem se diči uokolo, te ga na kraju ostavi svojim unucima. Student bi se , ali zaista samo pokoji, još i našao, ali zbog općeg okruženja ne bi ni pisnuo. Papa ne da bi bio dobrodošao, nego bi se i samog Galileia odrekli ako bi bilo, ne nužno, nego samo poželjno.

Jer, nakon što su naši povjesničari otkrili potpuno nove povijesti, nakon što su naši jezikoslovci smislili tolike nove hrvatske riječi i gramatike, nakon što su naši ekonomisti otkrili potpuno nove teorije napretka nazadovanjem , red bi bio da i fizičari na prigodan način doprinesu domovini i naciji i vjeri, te se potrude da dokažu kako je papa bio u pravu kada je podržao proces protiv Galileia, jer uostalom nitko do sada nije vidio da se zemlja okreće oko sunca, sem možda pokojeg astronauta… ako i takvi nisu plod mašte pokvarenih znanstvenika. Kao nadogradnju mogli bi krenuti od pretpostavke da se Zemlja vrti oko Hrvatske! Kako li se samo toga do sada nisu sjetili?

Ne mogu skinuti osmjeh sa lica što postoje ljudi za koje ne postoje nedodirljive svetinje!

Ne mogu skinuti osmjeh sa lica što postoje ljudi koji se usude misliti….. naglas!

Ne mogu skinuti osmjeh sa lica što postoje ljudi!

Ne mogu skinuti osmjeh sa lica!

Ne mogu!

.

.

.

.

p.s. Kao veliki ljubitelj šaha i kao veliki poklonik otpora američkom načinu uređivanja svijeta moram izraziti veliku žalost zbog smrti najvećeg šahista ove planete. Bobby Fischer je rijedak amer za koga sam uvijek navijao. Zbogom genije…

Ne pada mi napamet pisati o mnogim idiotskim, nazovi hrvatskim, riječima koje su od osamostaljenja smišljali razni avanturisti i dokoni jezikoslovci kako bi hrvatski što više udaljili od srpskog.

Ne pada mi na pamet pisati o tome da li su hrvatski i srpski, isti, slični ili potpuno različiti jezici.

Ne pada mi na pamet pisati da svakog srbina razumijem od a do ž ili od a do š, za razliku od zagoraca ili dalmatinaca koje uglavnom uopće ne razumijem!

Ne pada mi na pamet pisati o tome da u srpskom jeziku oduvijek postoji uknjižba i činidba, ili da su tisuću, staroslavensku riječ, prvi na ovim prostorima upotrebljavali srbi, da je još car Dušan Silni koristi u svom Zakoniku.. a ne grčku riječ hiljadu.

Ali mi pada na pamet pisati o jednoj riječi koju sam našao neki dan, napisanu, crno na bijelo, ne izmišljam, čuvam brošuru….

U jednom priručniku o prehrani djece piše: Redovit zajutrak (prvi obrok do 2 sata nakon ustajanja) je vrlo poželjna navika…. Dakle, netko je smatrao da riječ zajutrak treba roditeljima pojasniti, hm.. zar roditelji nisu kao mali dobivali zajutrak? Pa naravno da nisu, oni su dobivali doručak. Pa možda ne znaju da je taj od njihovog djetinstva evoluirao u hrvatsku složenicu.

Ima li netko tko misli da bi se riječ doručak u ijednom priručniku tretirala na isti način? Ima li netko kome bi se doručak morao pojasniti?

Moram priznati da mi zajutrak kao izraz spada u one koje nikada nisam upotrijebio, a niti neću, ali osim što mi zvuči bez veze ne ide mi nešto posebno na živce. Međutim, uvijek ima neko međutim, nije to sve što se može očekivati od smiješne riječi zajutrak.

Kada doručkujem ja sam svjestan radnje koju vršim. Ja klopam doručak. Ako bih htio klopati zajutrak, što bih radio? Odgovor sam našao u navedenom priručniku i on me doslovno ošinuo po rebrima, osjetio sam tupu i jaku bol!

Piše ovako: Djeca koja redovito zajutarkuju imaju poželjniju težinu… ŠTO RADE???? Zajutarkuju! MOLIM??? Zajutarkuju!

E znaš šta? Ja ne znam što tuđa djeca rade i ne želim zabadati nos u tuđa posla, ali moja djeca neće zajutarkovati! Ma što god to bilo! Naježim se od pomisli da bi moji klinci nešto ili negdje zajutarkovali.

To mora da je nešto zbog čega te učiteljica opomene. To mora da je nešto što nije pristojno raditi za vrijeme jela. Zvuči nekako pizdunski… I nadasve kao neka mana, kao nedostatak, puno gori nego recimo zamuckivanje ili trzanje glavom blago u desno….

Moja djeca imaju idealnu težinu. Svo troje! I bez tog zajutarkovanja. Ma klinci, da vas nisam vidio da nekoga zajutarkujete. Mogao bi vas taj mlatnuti.

Kada su mi napokon objasnili da je doručak ustvari srpska riječ, a da mi imamo našu riječ zajutrak, malo mi se želudac stisnuo, a nakon toga sam odlučio! Od sada govorim srpski. I doručkujem. A ko hoće zajutarkovati samo neka izvoli!
.